Crnoj rupi veličine atoma zvijezda bi eksplodirala iznutra
Fizičari s MIT-a izračunali su da bi asteroid-masivna primitivna crna rupa, uhvaćena u zvijezdu, mogla iznutra progutati zvijezdu i izazvati eksploziju vidljivu teleskopima.
Ako primitivne crne rupe uopće postoje, zvijezde bi mogle otkriti. Fizičari s MIT-a i drugih ustanova izračunali su što bi se dogodilo kad bi takva crna rupa, veličine atoma i mase asteroida, bila uhvaćena u zvijezdu sličnu Suncu. Njezina masa iznosi oko milijunti dio mase Zemlje.
Jedna zvijezda sama ne bi mogla zadržati crnu rupu koja prolazi. Znanstvenici su utvrdili da bi gravitacijska interakcija s pratiocem, drugom zvijezdom ili planetom, mogla učinkovito uhvatiti crnu rupu. Trenje pri prolasku kroz materijal zvijezde postupno bi skraćivalo njezinu orbitu, a za tisuće do milijune godina crna rupa pala bi u središte zvijezde.
Istraživači su otkrili da većina energije završi natrag u crnoj rupi, pa ona raste brže nego što se dosad mislilo. Za nekoliko milijuna godina progutala bi oko jedan posto mase zvijezde. Ako se zvijezda dovoljno brzo vrti, plin se ne može izravno srušiti na crnu rupu, nego se nakuplja u rotirajući disk oko crne rupe veličine nekoliko metara.
„Jednom kad se disk formira, to je u osnovi smrtna presuda za zvijezdu”, rekao je vodeći autor Ore Gottlieb, docent fizike na MIT-u. Interakcija crne rupe i diska u nekoliko desetaka sekundi pokrenula bi snažne mlazove tvari koji probijaju zvijezdu i eksplodiraju je. Eksplozija bi zasjala plavim i ultraljubičastim svjetlom, gama- i rendgenskim zracima, dovoljno snažno da se otkrije postojećim teleskopima.
„Nadamo se da će to biti vidljivo i da bismo trebali istražiti”, rekao je Gottlieb. Najmanje primitivne crne rupe već su isparile zbog Hawkingova zračenja, no veće i teže i dalje postoje. Gottlieb upozorava da bi sličan bljesak mogle proizvesti i druge astrofizičke pojave, pa bi signal trebalo povezati s drugim tragovima. „Ako zvijezda određene mase koja ne bi smjela eksplodirati eksplodira, nešto iznutra je proždire”, rekao je.
Studija se pojavljuje u časopisu Astrophysical Journal. Uz Gottlieba autori su Matteo Cantiello iz Flatiron Institutea, Cameron Norton i Matthew Kleban sa Sveučilišta u New Yorku te Ken Van Tilburg sa Sveučilišta Stanford. Rad je djelomično podržalo Ministarstvo energetike SAD-a i Nacionalna zaklada za znanost.
Učitavanje komentara