Tekst se bavi poslom koji se pokrene čim umjetnik umre: arhivi se otvaraju, nedovršeni rukopisi tiskaju, a tuđi junaci preuzimaju pod novim potpisom, uglavnom uz pristanak nasljednika i priličnu zaradu. Kao okidač navodi se najava dosad neobjavljenog filma Davida Bowieja, ali se priča ne svodi na račun novca nego na neugodno pitanje tko smije odlučivati o ostavštini kad sam autor više nije tu da kaže riječ. Prilično staro pitanje, ali i dalje bez čistog odgovora.
Više konteksta
Praksa objavljivanja posthumnih radova duga je koliko i sama industrija: nedovršeni albumi, pisma i skice izlaze desetljećima nakon smrti autora, često uz odobrenje obitelji ili zadužbine. Javnost je navikla da se takvi projekti opravdavaju očuvanjem baštine, dok kritičari upozoravaju da se iza toga nerijetko krije komercijalni interes. Pravna strana ovisi o autorskom pravu i ugovorima: u većini zemalja ono traje desetljećima nakon smrti autora, a pravo na odlučivanje prelazi na nasljednike ili od njih imenovane ustanove.
Učitavanje komentara